Читаем Derviš i smrt полностью

Mrzim te, šaptao sam strasno, okrećući pogled, mrzim ga, mislio sam, gledajući ga. Mrzim, mrzim, dovoljna mi je ta jedna jedina riječ, nisam mogao da je se naizgovaram. Bila je to slast, mlada i svježa, bujna i bolna, kao ljubavna čežnja. On, govorio sam u sebi, ne dajući mu da ode daleko od mene, ne dopuštajući da ga izgubim. On. Kao što se misli o voljenoj djevojci. Ponekad sam ga puštao od sebe, kao zvjerku, da bih mogao ići za njegovim tragovima, i opet ga približavao, da mi bude na nišanu očiju. Sve što je u meni bilo razdešeno, zbunjeno, rasuto, sve što je tražilo izlaz i rješenje, smirilo se, stišalo, sakupilo snagu što je neprestano jačala.

Moje srce je našlo oslonac.

Mrzim ga, šaptao sam zaneseno, idući sokakom. Mrzim ga, mislio sam, klanjajući jačiju. Mrzim ga, izrekao sam gotovo glasno, ulazeći u tekiju.

Kad sam se ujutro probudio, mržnja je čekala budna, dignute glave, kao zmija sklupčana u vijugama moga mozga.

Nećemo se više odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. Život je dobio smisao.

Godila mi je u početku pomalo snena zanesenost, kao prvi trenuci groznice, bila mi je dovoljna ta crna, strašna ljubav. Ličilo je gotovo na sreću.

Postao sam bogatiji, određeniji, plemenitiji, bolji, čak i pametniji. Izglobljeni svijet se smirio u svome ležištu, uspostavljao sam ponovo odnos prema svemu, oslobađao se mračnog straha zbog besmisla života, željni red se nazirao preda mnom.

Natrag, bolećivo sjećanje na djetinjstvo, natrag, ljigava nemoći, natrag, stravo nesnalaženja. Nisam više odrana ovca natjerana u drač šipražja, moja misao ne pipa po mraku, slijepa, srce mi je užareni kotao u kome se kuhao opojni napitak.

Mirno i otvoreno sam gledao u oči svemu, ničega se ne bojeći. Išao sam svuda gdje sam mislio da ću vidjeti muselima, ili makar vrh njegovog turbana, sačekivao na sokaku kadiju i koračao za njim, gledajući u njegova uska pogrbljena leđa, i odlazio polako, sam, malaksao od skrivene strasti. Da mržnja ima miris, osjećalo bi se iza mene na krv. Da ima boju, crn trag bi ostajao za mojim petama. Da može da gori, plamen bi sukljao iz svih mojih otvora.

Znam kako se rodila, a kad je ojačala, nije joj bio potreban nikakav razlog. Postala je razlog i svrha sama sebi. Ali ja sam želio da ne zaboravi početke, da ne bi izgubila snagu i vrelinu. Niti da zanemari one kojima sve duguje i da postane svačija. Neka im ostane vjerna.

Otišao sam opet Abdulah-efendiji, šejhu mevlevijske tekije, i zamolio da mi pomogne da pronađem bratov grob. Došao sam njemu, rekao sam skrušeno, jer se ne usuđujem da sam molim one u čijoj je vlasti da učine ili ne učine milost, odbiće me pa su mi onda sva vrata zatvorena, zato sam prisiljen da isturam ispred sebe bedele, i gajiću nadu sve dok ih budem nalazio. Došao sam njemu prvom, i uzdam se u njegovu dobrotu i zaklanjam za njegov ugled, jer moj više nije velik, a sam Bog zna da je to bez moje krivice. Zadužio bi me mnogo, jer bih želio da brata sahranim kako je Bog odredio, da mu se duša smiri.

Nije me odbio, ali mu se činilo da zbog svoje nesreće manje vrijedim i manje znam. Rekao je:

- Njegova duša se smirila. Ona više nije ljudska, prešla je u drugi život, u kome nema ni žalosti, ni nespokojstva, ni mržnje.

- Ali je moja duša još ljudska.

- Činiš li to onda zbog sebe?

- I zbog sebe.

- Da li žališ ili mrziš? Čuvaj se mržnje, da ne pogriješiš prema sebi i prema ljudima. Čuvaj se žalosti, da ne pogriješiš prema Bogu.

- Žalim, koliko je ljudski. Čuvam se grijeha, šejh-Abdulahu. Sve moje je u božjim rukama. I u tvojim.

Morao sam mirno da saslušam njegovu pouku i da ga odobrovoljim zavisnošću. Kad misle da su viši od nas, ljudi mogu da budu i plemeniti.

Nisam bio toliko jak, da bih imao prava da budem nestrpljiv; ni toliko slab, da bih imao razloga da budem gnjevan. Služio sam se drugima, puštajući da se osjećaju jači. Imao sam oslonac i putokaz, zašto da budem sitničav?

Pomogao mi je, dobio sam dozvolu da uđem u tvrđavu i pronađem grob. I Hasan je pošao sa mnom. Poveli smo i momke, sa praznim tabutom i lopatama.

Na tvrđavsko groblje nas je odveo stražar, sluga, grobar, teško je bilo odrediti šta je taj ćutljivi čovjek, nenaviknut na razgovor, nenaviknut da gleda ljudima u oči, plašljivo radoznao, ljutito uslužan, kao da se neprestano borio između želje da nam pomogne i da nas otjera.

- Tu je - pokazivao je glavom pusti proplanak iznad tvrđave, s čirevima svježih humki i ranama provaljenih grobova, zarastao u gustu kupinu i halugu.

- Znaš li gdje je grob?

Pogledao nas je ispod oka, bez riječi. Moglo je to da znači:

- Kako ne bih znao, ja sam ga i ukopao!

A isto tako:

- Kako bih znao? Pogledaj koliko ih je, bez oznake i bez imena.

Išao je između grobova, razbacanih bez reda, iskopanih na brzinu i bez poštovanja, kao što se kopaju trapovi. Zastao bi nad nekim, gledao trenutak ulegnutu zemlju i odmahnuo glavom:

- Nikola. Hajduk.

Ili:

- Bećir. Mašin unuk.

Nad nekim je samo ćutao.

- Gdje je Harun?

- Tu je.